+_women_ 43 Report post Posted July 18, 2007 Gledala sam nedavno neku emisiju o napustenoj djeci i razmisljam tako... Sretnu od te napustene djece posvoje neke familije i brinu se o njima, sto smatram jednim od velikodusnijih i humanijih cinova na svijetu. Da je moj tata imalo mladji da bi se mogao "bociti" sa djetetom i da je sveopsta situacija u nasem gradu bolja, definitivno da bi posvojili bebicu. Ali sam odlucila ako Bog da, kad ja budem zavrsila fakultet i budem odlucila se udat/udala, da cu ako budem u mogucnosti i budem ispunjavala sve uslove usvojiti dijete. Jer srce mi se s,lama kad vidim toliko napustene, ostavljene djece, a ako ja nekom od njih mogu uljepsat i promjenit zivot zasto to nebi uradila?! Znam da je to mozda sad djeciji zanos i mastanje, ali svim silama cu se trudit da to pretvorim i u stvarnost. Znam da je dijete obaveza da je to tezak i dugotrajan proces, ali aBd nadam se da cu ostati ovakvog misljenja i za 10-12 godina i ostvariti svoj cilj. Sta vi mislite o tome? Imate nekog posvojenog u familiji, mozda neko od vas posvojen, kako uopste gledate na to? Bujrum pisati.. Share this post Link to post Share on other sites
Patriot 0 Report post Posted July 18, 2007 To je jedna velika stvar u zivotu, ja i moja draga smo vec vise puta o tome pricali i razmisljali. Kada se rodio nas sin, rekla je da cemo slijedece dijete prisvojiti ali uslovi su veliki za ispuniti, malo smo se i informisali i zasad za nas je nemoguce! Nazalost!!! Ako ikad budemo u stanju da to uradimo uradit cemo! Share this post Link to post Share on other sites
+FaRuK 6 Report post Posted July 18, 2007 to je fakat velika stvar samo cuo sam par puta kazu pa haj posvojili bi to je velak sevap jel rade zbog sevapa samo il sto im treba dijete ja nebi posvajo sve dok sam ja i zena plodni nema potrebe Share this post Link to post Share on other sites
